dvije tri o prsluku

Naručimo si čaj i ispričajmo si priče o najranijim sjećanjima na najbolnije traume.

Ljudi ne vole kopati po dubini sebe, pa često s godinama postanu čangrizavi, glasni, mrzovoljni, ljuti na cijeli svijet. Uvijek su im drugi krivi, prvo što kažu je uvijek negativno. Da se ne lažemo svi smo imali te faze, zapravo mnogi koje poznajem su još u tim fazama. Zašto je toliko teško zaroniti u sebe i suočiti se sa strahovima, bolima iz prošlosti? Neke stvari kao ova o kojoj ću pisati danas, su stvarno jednostavne i “male”, a nekako je lakše krenuti od malih stvari. Kod mene je zapravo drugačije. S 26 i pol sam krenula rješavati velike stvari, pa sam sada na onim malima.

Danas ću vam ispričati priču o najomrženijem odjevnom predmetu – Prsluku

Kada sam ulazila u pubertet, naglo sam izrasla (svi moji prijatelji se našale kada ovo pričam, jer sam visoka 158) i zbog toga su se moja leđa iskrivila i nalikovala su slovu S. Dijagnosticirana mi je skolioza. U šestom razredu ortoped mi je dao ortozu (tko ne zna što je ortoza neka googla, nešto poput oklopa. Plastika sa metalnim šipkama i kopčama, izgleda kao srednjovjekovna sprava za mučenje.) Ortopedija u Osijeku je tada bila u podrumu kraj vešeraja. Djeca su plakala, a ja sam redovno padala u nesvjest jer nije bilo zraka.  Doktor je bio toliko ne zainteresiran da nas je pregledavao kao na traci. Od terapija sam dobila masažu, struju i parafin. Sva sreća na upornosti moje mame koja me svaki dan nakon škole vozila na plivanje i tako 3 godine.  Plakala sam svakog dana prije i poslije škole dvije godine, jer sam ortozu morala nositi cijeli dan i cijelu noć. (Kasnije sam upisala defektologiju, na drugoj godini faksa sam imala predmet pod nazivom Somatopedija gdje smo učili kako je najgora moguca stvar dati djetetu u razvoju ortozu. Time ubijaš mišiće. Vrlo logično.) Imala sam dva prsluka, crveni i krem, nosila sam ih da se ortoza ne vidi. Naravno da se vidjela, naravno da su mi se djeca smijala. Pod satom su mi kuckala po plastici, zvala me zvonar crkve Notre Dame i drugim pogrdnim imenima. Često sam znala plakati pred cijelim razredom.

Nikada se nisam skidala u kupaći kostim, niti nosila uske majice.

Cijelu osnovnu školu sam plesala u folkloru, od nošenja ortoze, trnule su mi ruke, nisam više mogla plesati. Ispisala sam se nakon deset godina s hobija koji sam obožavala. Nisam mogla spavati od bolova. Leđa su me boljela svakog dana. Uz to što sam se osjećala kao najveća jadnica koja je nosila široke trenerke i široke prsluke. A sanjala suknje i košulje. Grba na mojim leđima mi se činila najvecom na svijetu. Život mi nije vrijedio ništa.

S krajem osnovne škole, bacila sam ortozu, spalila sam prsluke i krenila sam tražiti alternativan način liječenja.

Leđa me više ne bole, i dalje imam leđa koja idu u S, danas nosim usku odjeću, svoja leđa ne smatram ružnima, samo posebnima.  Zbog leđa sam upisala EFR, kako bi svoju empatiju i ljubav poklonila onima kojima je to potrebno. Jer razumjela sam kako je to biti osoba s osebnim potrebama.

I tako je nekadašnja grbavica, zvonarica crkve ND postala ono što jeste danas.

Nakon 17 godina, prsluk mi je postao najdraži modni komad u ormaru. Čak je i F nabavio jedan.

Danas se u prsluku osjećam lijepo. I divno je kada svoje tuge i nekadašnje frustracije i boli možeš otvoreno podjeliti s tisućama ljudi.

Moja grba me naučila  lekcije upornosti, snazi, neodustajanju, posebnosti, brizi, realnosti, tuzi, sreći, pomicanju granica, vjeri u sebe.

Sve lekcije koje nam donese život su tu da nešto naučimo iz njih. Sve su tako na kraju pozitivne.

hvala hair stilistici Željki iz  Dessangea na frizuri. Uljepšala mi je i razveselila kišni dan.

I mojoj Lejli i njezinim satima pilatesa koje jako, jako, jako vole moja leđa.